SHORTY FEAT. MIROSLAV ŠTIVIĆ - DOK DUNAV... [PREMIJERNO]

Shorty

Popularity · Low

YouTube

Searching YouTube...

Lyrics

Davno je bilo, ne, ne bi' spominj'o imena Ko nas je to prodo i koja je bila cijena naših života Što bog je uzeo, il' nam dao, tri mjeseca pakla A onda je Vukovar pao, a i mi skupa s njim Al smo se predali hrabro, mjesec dana Nakon što je umro blago Zadro, al je ostala gorčina U grlu koje me žeđa, na pozive u pomoć Dal' su okretali leđa, ko' je ovčaru preživio Ne pitaj šta je prošo, u Stajićevu Nišu Ja sam u Mitrovicu o'šo, 4 mjeseca logora Za svaki sekund ožiljak, pa izišo u razmjeni Kad je već bio ožujak, pa šta to znači Da sam imao sreće, što sam ostao živ Imali tu nesreće veće, što sam vidio i čuo Ne to se ne da zaboravit, nema doktora Što može ove rane oporavit, kao ni moju dragu Što bolest uzela mi, još prošle godine Dok moja Sara ima tri, ona me drži na životu Samo moja kćerka jeste i sjećanje Na moje dečke sa trpinjske ceste Boli me sjećanje na dane slavne, dane ponosne Al' borim se, i ne dam se dok Dunav tiho protiče I boli me istina što nema onih koje volim ja Pokriva ih zastava, nek sanjaju u sjeni hrastova A moja mala Sara o tom ne zna ništa Ona zaspe sa osmjehom i sanja igrališta Kolače i bombone, a ne bombe i komblone K'o njen stari, ne vidi proklete demone Ne vidi krvave rovove i popaljene krovove rodnoga grada Ona ne zna ništ o ovome i bolje da ne zna Nek je sretno dijete, samo zna da tata guta neke roza tablete Kad ga boli glava Al ne postoji taj Prozac Ni Xanax za ove košmare uvučene u mozak Što mi nedaju uklonit barikade i klade Zakopavam mrtve u prošlost, a oni ih vade Šta mi to rade ljudi k'o da nisam sav svoj Tresem se i drhtim, dok me kupa hladni znoj Nešto u meni kipi Peku me naši haški, kundak života tuče Zaista boli vraški opet sam pošo, plako Jer više ne znam kako, borit se protiv toga Nimalo nije lako, i k'o da nemam ništa drugo osim te granate Al neka, i to će bit dovoljno, ako se vrate Boli me sjećanje na dane slavne, dane ponosne Al' borim se, i ne dam se dok Dunav tiho protiče I boli me istina što nema onih koje volim ja Pokriva ih zastava, nek sanjaju u sjeni hrastova O dragi Bože Kao da nije u snu, kada koljena od krvi A ja stojim baš na dnu, a oko mene poklani Streljani, pretučeni, unakaženi, nevini i do smrti mučeni Odjednom i ja tonem u krvavom blatu Al mi Sara drži ruku, viče ne dam svog tatu I onda nestaje sva tama, jer je anđeo nad nama Pa nam šalje oblak na kojem je Sarina mama Moja draga žena, blješti od sunčevih snopova I osmjeh moje kćerke, jači od milijun topova Mi zagrljeni sretni, zato plačemo nas troje Odjednom oko nas svi moji prijatelji stoje Svi još uvijek lijepi, svi još mladi ko na slici I svi mi u glas kažu da je došao kraj bitci Da živim sad za žive, mrtvih samo da se sjećam Pa se izljubim sa svima i to im obečam Kažu zbogom, I opet sve je isto k'o i prije Silni Dunav, na vodotornju se zastava vije Ja se budim jer se Sara smije, i ručice dvije Mene grle oko vrata, dokaz sreća u meni je Boli me sjećanje na dane slavne, dane ponosne Al' borim se, i ne dam se dok Dunav tiho protiče I boli me istina što nema onih koje volim ja